Ovo je priča o radoznalosti, zečiću čije su oči širom otvorene prema svijetu. On primjećuje i pita, a prepoznavanje i traženje odgovora su u osnovama svih vrsta učenja. Želja za saznanjem je jak motiv, a odgonetka novi poticaj. Priča kaže da Pjegica nije ni najmlađi, ni najstariji među braćom. On je negdje “ između“. Te godine su i najbolje vrijeme za razvoj pažnje, pamćenja, mišljenja, razvoj ukupne spoznaje baš kao i kod ljudskih bića. Mrvica je još na samom početku, a Sivka kao najstarijeg može ponijeti pomisao da je „jači“ od njih. A test i za misao i za osjećanje je konkretna životna situacija, zrelost posmatrača, objektivnost u procjeni i kontekst.
Odgojiteljima poruka da imaju puno razumijevanja za dječija pitanja koja su nerijetko začuđujuće slična filozofskim. Ono što zanima Pjegicu velike su enigme i za naučnike. U priči je to ispričano na djetetu prihvatljiv način s ciljem da se izazove radoznalost, ali i radost zbog upoznavanja sa ljepotom i uspješnijeg bijega od opasnosti.
Priča o zečićima veoma je ozbiljna priča. Izazov je za stvaraoce u različitim poljima nauke i stvaralaštva. Djeci treba pojasniti značenje riječi, pojmove i pojave. Komunikacija je u modernoj tehnologiji svedena na dodir tipke, zahtjev i odgovor. U radu s djecom estetska osjećanja su zaboravljena, pogubljena, djeca aplaudiraju destruktivnom činu, smiju se sadržaju koji nije smiješan. Možda će se ovi naši pokušaji da pronađemo prava osjećanja u svakom djetetu učiniti suvišnim, pa i naivnim, ali će sigurno doći vrijeme za vraćanje pravim vrijednostima, učenju i doživljaju ljepote.
Zehra Hubijar